nagrada roditeljima za troskove na djecu

Jedna od prioritetnih roditeljskih dužnosti je da svoju djecu obaspe samilošću, nježnošću i ljubavlju kako bi se razvijala duhovno zdrava, ispunjena povjerenjem, vedrinom i optimizmom. Samilost je jedno od temeljnih islamskih vrlina. Bila je posebno izražena i kod samog Resulullaha, s.a.v.s.
Islam se ne zadovoljava samom prirodnom dobrotom i nježnošću roditelja prema djeci. U životu se može pojaviti nešto što će ga odvratiti od djeteta, što će jednog ili oba roditelja spriječiti da za svoje dijete žrtvuju ono najbolje. Uvjeti života često budu surovi, dani postanu crni, oskudica pritisne. Roditelji, ili jedan od njih, tada se počnu žaliti kako im je odgovornost preteška, teret nepodnošljiv i da ne mogu mnogo da daju. Zbog takvih situacija islam ovu prirodnu roditeljsku nježnost podržava, ojačava i podiže na viši nivo nudeći za nju roditeljima veliku nagradu. Na taj način požrtvovanost biva lakšom, muka umanjenom, a oskudica podnošljivom.
Ummu Seleme, r.a., kaže: «Rekla sam: `O Allahov Poslaniče, hoću li ja imati nagradu ako trošim na svoju djecu, da ih ne bih ostavila takvim i takvim? Oni su moja djeca!' On reče: `Da! Ti ćeš imati nagradu za ono što potrošiš na njih.»

Iskreni i odani musliman ne može zanemariti svoju porodicu, niti dopustiti da padne u oskudicu, bijedu i propast. On čuje glas časnog Resula koji opominje one koji zanemaruju svoje porodične obaveze, i prijeti im pogubnim krajem i najgorom kaznom: «Čovjeku je dosta grijeha da zanemari one koje izdržava!»

Jedno od načela mudrog odgoja svoje djece jeste i jednak odnos prema svakom od njih u svemu, bez davanja prednosti jednom od njih nad drugima. Kada dijete osjeti tu jednakost i pravdu između njega i njegove braće i sestara on odrasta zdrave duše, oslobođen okova uskraćenosti, pa ne mrzi svoju braću i sestre, srce mu ne izjedaju ljubomora i zavidnost, a duša mu je ispunjena zadovoljstvom i tolerancijom, nesebičnošću, dobročinstvom i ljubavlju prema drugima.

Razborit roditelj musliman zna kako će ući u dušu svoje djece, i u nju usaditi mudrost i zdrav moral, koristeći pri tome mudre odgojne metode poput - dragog i primjernog vođenja, otvorenosti, druženja, lijepe pažnje, samilosti, skromnosti, radosti, ljubavi, pažnje, srčanosti, naklonosti, jednakosti, pravednosti, savjetodavnosti, ispravnog usmjeravanja i vođenja..., kroz blagost koja nije slabost, i strogost koja nije nasilje. Tako se djeca razvijaju i odrastaju u atmosferi ispunjenoj dobročinstvom, pažnjom i nježnošću. Takva atmosfera neizostavno nudi pobožnu, pouzdanu, dobru djecu, čija je ličnost skladna, um otvoren, koja su sposobna da daruju, koja su spremna da ponesu odgovornost.