Ekspresivna vrijednost boje u dječijem crtežu

Ekspresivna vrijednost boje u dječijem crtežu

U okviru stepena svog psihofizičkog razvoja djeca postepeno otkrivaju boje kao osobine stvari. Dječiji crteži u boji su spontana projekcija njegove unutrašnjosti. Same boje nam otkrivaju dječiji emocionalni život, linije i figure nam otkrivaju stepen samokontrole, prostorne dimenzije otkrivaju nam uticaj okoline na dječiji karakter.
Djeca koja pretežno crtaju toplim bojama (crvena, žuta i narandžasta) posjeduju spontanu iskrenu osjećajnost i prijateljstvo prema drugima. Vole da učestvuju u igri i u svojim osjećanjima su veoma zavisna od drugih.
Djeca koja pretežno crtaju hladnim bojama (zelena, plava, smeđa i crna) otkrivaju kontrolisano ponašanje, ne nameću se drugima, rado se igraju sama, racionalnih su interesovanja, upravljaju se prema vlastitim mislima. Kod nekih se može uočiti agresivnost i osvetoljubivost.
Pretjerana upotreba crvene boje može da izražava pretjerano afektivnu ili čak agresivnu prirodu. Pretjerana upotreba žute boje izražava infantilno, spontano i osjećajno biće.
Pretjerana upotreba smeđe boje preovladava u crtežima djece koja su odrasla u okolini s pretjeranim higijenskim zahtjevima.
Pretežna upotreba crne boje uvijek znači pomanjkanje osjećanja ili neugodnog životnog stanja, koje dijete ne može da prevaziđe. Takva djeca potiskuju svoja osjećanja i strah, realistički su usmjerena, ističu intelektualne interese, često su usamljenici, najradije se igraju sami, a ako upotrebljavaju površinski crnu boju znači da su se našli u osjećajnoj krizi.

Likovna ekspresija pomaže djetetu da se oslobodi psihičke napetosti da razvija sposobnost opažanja, predstavljanja, samosvijest, istrajnost, radnu disciplinu, smisao za kulturnu zabavu i estetska doživljavanja. Likovni izraz treba da bude odraz djetetovog gledanja i opažanja, a ne da izvire iz naučenih šablona. Djetetu je dovoljno dati u ruke olovku, papir i bojice i diskretno usmjeravati njegov rad (poželjno je oduzeti gumicu, koja je simbol nesigurnosti pri crtanju).
Sve što dijete ostvari treba da primamo s pohvalama i oduševljenjem, kao njegov uspjeh. Negativno kritikovanje dječijeg crteža je nedopustivo, jer time podstičemo bojažljivost i neodlučnost, a u školskom periodu otpor prema stvaralaštvu.

domorodacki i savremeni odgoj djece

Domoroci:

Mi djecu učimo samo suzdržanosti i strpljenju , odgovornost i poštenje vide od nas ,a kada dijete radi nešto pogrešno ,cijelo pleme zašuti i dijete osjeti nelagodu sablasne tišine ,tako zna, da radi nešto krivo.

komentari savremenog odgajatelja:

....kad bi mi pokušali svojim primjerom pokazati koliko smo strpljivi i suzdržani , kod djece bi izazvalo suprotan efekt , naime kad bi shvatili da smo mi jako suzdržani i strpljivi ... oni bi mogli radit što im padne na pamet.

Što je ovdje jasno kao najbitnija stvar ? Pa to da cijelo pleme ima isti kriterij i postupak djelovanja u slučaju nedoličnog djetetovog ponašanja i dosljedni su tome svi kao jedan!

Problem je kad se na djecu primjenjuje dva različita kriterija, kao što se događa u našoj naprednoj civilizaciji gdje ,ne pleme od 20 ljudi, nego dvije osobe: mama i tata ,ne mogu dogovoriti jedan kriterij reakcije u određenoj situaciji, pa djeca ostanu prvo zbunjena ,a kasnije nauče surfat različitim kriterijima.

Primjera radi nedao bog da samo mama ima kriterij kad je odmorna i razlikuje se od kriterija kad je umorna ,pa tata isto ,tada dijete može lijepo surfat po 4 kriterija ,a samo su dva roditelja u kući ... situacije bi mogle bit i kompleksnije ,ali ovo je dovoljno za komparirat te neuke domoroce koji se znaju dogovorit (ma koliko ih puno bilo) za jedan kriterij i nas napredne ,koji se uglavnom ništa ne dogovaramo ili imamo svako svoje kriterije. S obzirom da sam samohran i nemam problema s dogovorom kriterija s partnerom (kojeg nema) ,a ni sa samim sobom .... Pokušat ću simulirat u kući sablasnu tišinu (kad klinci naprave neko sranje) ,kao domoroci, tako da cijelo pleme u mojoj kući utihne. Pitate se koje moje pleme ,... pa ono elektronsko .... ugasit ću sve televizore , kompjuter ,playstation , muziku ,pa čak i moj mali kuhinjski televizor.

Budite uzor djeci - usavrsavajte se stalno!!!

Evo dobrih vijesti: vi već posjedujete svih osam vrsta inteligencije. Uistinu! Niste pametni na samo jedan način. U različitim ste stupnjevima pametni na svaki način koji se u ovoj knjizi opisuje. To ne znači da ste izvrsni u svemu (nitko nije baš tako dobar), ali svakako posjedujete neku vrstu sposobnosti u svakom području. Dok budete čitali o različitim vrstama inteligencije, vjerojatno ćete otkriti da je u vama prisutan barem djelić svake. Tako ste već sada osam puta pametniji nego što ste bili prije čitanja ovih redaka.

1. Jezična inteligencija (lingvistička inteligencija): Kada volite riječi i način na koji se one koriste u čitanju, pisanju i govoru. Možda uživate u poigravanju riječima ili jezičnim igrama, učenju stranih jezika, pričanju priča, kreativnom pisanju ili čitanju.

2. Glazbena inteligencija (glazbena inteligencija): Kada volite glazbu, ritam, melodiju, skladne tonove. Posjedujete dobar glazbeni sluh. Možda volite različite vrste glazbe i uživate u aktivnostima poput pjevanja, sviranja, slušanja CD-a ili posjećivanja koncerata.

3. Logička inteligencija (logičko-matematička inteligencija): Kada uživate u rješavanju problema, sposobni ste razumjeti brojeve i matematičke strukture i znanost vas sama po sebi zabavlja. Možda volite zagonetke, rebuse, mozgalice, računala, smišljate vlastite šifre ili provodite znanstvene eksperimente.

4. Slikovna inteligencija (vizualno-prostorna inteligencija): Kada volite promatrati svijet oko sebe i pronalaziti zanimljive stvari u njemu. Možda posjedujete sposobnost zamišljanja stvari ili slika te pored toga sposobnost da ono što vidite u svojoj mašti predstavite i drugima putem umjetnosti, dizajna, fotografije, arhitekture ili različitih izuma.

5. Tjelesna inteligencija (tjelesno-kinestetička inteligencija): Skladno se krećete i osjećate se ugodno u vlastitom tijelu, koristite ga da biste naučili nove vještine ili se izrazili na različite načine. Možda se bavite atletikom, umjetničkim plesom ili glumom. Ili pak ponajviše volite raditi rukama i baviti se aktivnostima poput modelarstva, konstruiranja ili popravljanja stvari.

6. Društvena inteligencija (interpersonalna inteligencija): Zanimaju vas ljudi i načini na koji se međusobno ophode. Možda sudjelujete u radu učeničkih skupina ili debatnog kluba u svojoj školi, imate mnogo prijatelja, sudjelujete u radu nekih udruga ili jednostavno uživate u svakodnevnom druženju s ljudima. Više informacija o ovom obliku inteligencije pronaći ćete u šestom poglavlju.

7. Osobna inteligencija (intrapersonalna inteligencija): Svjesni ste vlastitih osjećaja i razumijete ih, svjesni ste u čemu ste najbolji, a na čemu još morate poraditi. Često sebe poznajete bolje nego što vas poznaju drugi. Možda vodite dnevnik, stvarate planove za budućnost, razmišljate o prošlosti ili si postavljate ciljeve.

8. Prirodna inteligencija (prirodna inteligencija): Vi ste promatrač i uživate u identificiranju i klasificiranju biljaka, životinja ili minerala. (Ako živite u gradu, možda uživate u razvrstavanju stvari poput CD-a i sl.) Vjerojatno volite boraviti u prirodi i zanima vas vrtlarstvo, briga o životinjama, kuhanje ili sudjelovanje u ekološkim akcijama.

Iz knjige: SNAGOM VJERE DO SAVRŠENSTVA DUŠE (klikni)

Dragi mladiću, djevojko, čovječe, ti koji vjeruješ, tebi govo­rim...
Nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.
Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikros­kopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bez­broj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otka­da i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog.
Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajati umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što de ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao je pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni ni­jemi zid, neprekidna šutnja.
Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda iz­gubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje...
Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sam, niko nije izgubljen...

Cuvajmo namaz

Čuveni britanski špijun, Henfer, kada je uradio svoj posao u arap­skom svijetu, napisao je sjećanja. Poznati su njegovi memoari u koijma kaže: “Mi smo počeli dva djelovanja paralelno provoditi.” Potom govori kako se to uradilo u Španiji, a poslije je bio u Saudijskoj Arabiji i u arap­skom svijetu.
“Prvo smo gradili prelijepe parkove tamo gdje boravi mus­limanska omladina. Cilj nam je bio da se omladina tu okuplja i da se što duže tamo zadržava, da ostaju do pola noći. Kad ostanu tako dugo, sigurno neće ustati na sabah. Ako jednom, dva puta…, deset puta ne ustanu na sabah, vrijednost islamskih načela i principa vjere izblijedi u njihovim srcima. Kada im se to dogodi za sabah, a poznato je da se stvari događaju pod istim obrascem, eto prilike kada trebadnu klanjati podne, ikindiju i druge namaze da i tu pokažu neozbiljnost. Kada tako jedan, dva dana ostanu bez namaza, to će im izgledati tako nevažno. Sam princip namaza postaje nevažan, a kada im princip namaza postane nevažan, onda ćemo mi njih poklopiti. Ako im presiječemo glavnu arteriju, namaz, onda ćemo lahko ostale. Ovo je onaj sistem koji su primijenili krstaški ratnici. I nama su ga prenijeli i mi ovo danas prenosimo na muslimanske zemlje. Druga svar koju smo uradili u Španiji temelji se na jednom hadisu o stjecanju nauke; naime uvidjeli smo kako nam se isplati poslati besplatne učitelje u njihove kuće da podučavaju njihovu djecu. Budući da islam jako cijeni učitelje, kada ih pošaljemo u njihove kuće, ući ćemo u bit njihovih kuća, ne samo njihove djece. Podučavajaći tu djecu dolazit ćemo u situaciju da tu djecu ispitujemo. Postavljat ćemo im takva pitanja da ta djeca neće znati odgovor, a kad ne znaju odgovor, dovodit ćemo ih u stanje poniženosti, jer se uvijek onaj ko ne zna osjeća poniženim. Tako ćemo im rušiti njihov pobjednički moral. Kada u svojim očima oni budu vidjeli nas većim nego što su oni sami, onda će oni i priznavati sve što im mi kažemo. Tada ćemo mi ih početi uvoditi u grijehe i uvoditi im poroke u njihove kuće. Upravo je ovaj način, da kroz njihov din ulazimo u nji­hove kuće i da rušimo njihov moral, bio efikasan.”

Jeste li prepopustljiv ili previše zaštitnički roditelj?

Djeci su prije svega potrebni roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe, koje izražavaju osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve. Vječno je pitanje i uzrok mnogih bračnih svađa: do koje bi granice brižni roditelji trebali popuštati i štititi svoju djecu?

Kako bi se zdravo psihički razvijala, djeci su, uz puno ljubavi i pažnje, potrebne svakodnevne male frustracije iz kojih uče kako svladavati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovu, kako uzeti u obzir druge ljude itd. Ako im to oduzmemo i ako zadovoljavamo trenutačno svaku njihovu potrebu i maksimalno izbjegavamo svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana, oduzimamo im vrlo dragocjene i vrijedne prilike da nešto nauče.

Iako se čini teškim, postavljanje granica jedan je od najvećih načina izražavanja roditeljske ljubavi. U užurbanom ritmu u kojem živimo roditelji često popuste jer je to jednostavnije i brže za njih. No, to uzrokuje probleme kasnije. Ako je djetetu jedan dan nešto dopušteno, a onda za to isto drugi dan bude kažnjeno, ono ne zna gdje su granice i dokud može ići. Također, posao roditelja je da nauče djecu biti strpljivom i čekati nagradu.

Postoji i fenomen roditeljske ljubavi koji bismo mogli nazvati "uklanjanje svih teškoća". Najprije počinje sa sitnicama. Dijete uči hodati, ali roditelji ga i dalje nose. Hrane ga, iako ono pokazuje želju da to čini samo. Ono što bi mogli učiniti umjesto toga je da, kad dijete pokaže želju za više samostalnosti, ohrabre ga u tome i na taj način grade osjećaj samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti.

Važno je znati da nema savršenih roditelja, i da takvi uostalom djeci i ne trebaju. Djeci su potrebni, recimo to tako: "dovoljno dobri roditelji", a prije svega roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe, koje izražavaju svoje osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve. Možda su neke od najvažnijih lekcija koje možemo naučiti djecu: uživati u životu i prihvaćati sebe sa svim svojim nesavršenostima.