Utjecaj TV-a na dječji mozak

Utjecaj TV-a na dječji mozak
(prema M. Diamond, "Čarobno drveće uma", u izdanju Ostvarenja, travanj 2002.)

Prema istraživanjima stručnjaka za utjecaj televizije na razvoj djeteta, do 18. godine prosječno će dijete provesti veći dio svog života gledajući televiziju, nego u bilo kojoj drugoj pojedinoj aktivnosti, izuzev spavanja." A ta zapanjujuća slika isključuje vrijeme provedeno u gledanju videa kod kuće i filmova u kinodvoranama. U područjima gradskog središta, jedna od tri obitelji rabi televiziju kao neprestanu pozadinu većine drugih aktivnosti. Vrsta televizijskih prikaza koje djeca gledaju može veoma različito utjecati. Dokazano je da djeca koja su gledaju dječje obrazovne emisije bolje čitaju i imaju razvijenije jezične vještine od djece koja gledaju samo crtiće i programe za odrasle. Stručnjaci također aktivno raspravljaju o negativnim posljedicama gledanja nasilja.
Ispitivanja su pokazala da je tinejdžersko nasilje 19. godini veće ukoliko je gledanost TV-nasilja u 8. godini česta. Istraživači su zabilježili nasilje u 85 posto filmova koji se svakodnevno pokazuju na TV-u. Oni su to nasilje nazvali "psihološki štetnim" i izdvojili su crtiće i dječje programe koji često "nerealno" prikazuju nasilje bez posljedica ili kazni. Američka liječnička udruga okrivljuje nasilje na ekranima kao djelomično odgovorno za golemi porast maloljentičkog nasilja (126 posto) između 1976. i 1992. godine. Smatra se također da televizija osiromašuje osjećaj zajedništva.
Djeca koja gledaju televiziju manje vjeruju drugim ljudima i manje sudjeluju u organiziranim dječjim aktivnostima izvan kuće. Otuđivanje nije posljednji rizik koji proizlazi iz gledanja televizije na razini prosjeka od četiri sata dnevno. Postoji podmukla veza između ishrane, gojaznosti, sjedilačkih navika i gledanja televizije.
TV ovisnici se ne zovu "kauč-krumpiri" bez razloga. Djetetove kinestetičke sposobnosti su dio njegove inteligencije, a fizička pasivnost prirođena gledanju TV-a sigurno je pogubna za vježbanje kinestetičke inteligencije, da i ne spominjemo tijelo! Ipak možda najkobnija kvaliteta televizije je sklonost da čak i njene najbolje emisije potiču mentalnu pasivnost - otupljuju maštovitost i guše aktivnu misao.
Istraživači J. L. i D. G. Singer s Univerziteta Yale ispitivali su kako televizija utječe na spontanu i kreativnu igru u predškolaraca. Trima grupama djece pokazivali su tijekom dva tjedna kulturalno najodobravanije emisije na mrežnoj televiziji. Ti obrazovni prikazi su u djece s najmanje aktivnom maštom potaknuli blagi stupanj kreativne igre, ali su potisnuli kreativnu igru u sve druge djece koja su od početka imala življu imaginaciju.
Istraživači su zapazili sličan uzorak potiskivanja kreativnosti u osnovaca IV. i V. razreda, posebice kada su gledali programe koji sadržavaju fantastiku ili nasilje.
Jedna obitelj zabrinula se glede svoje djece od dvije i pet godina i njihovog praćenja televizije kada se mlađe dijete jednoga dana probudilo i odmah upitalo: "Mogu li gledati Barneya?" Tako su na mjesec dana isključili televizor da vide što će se dogoditi. Roditelji su bili toliko impresionirani povećanom kreativnošću svojih djevojčica, povećanom neovisnošću i voljnošću da rade kućne poslove, da je isključivanje postalo trajno. Dopuštali bi samo povremeno neki program ili unajmljivali video kao obiteljsku aktivnost vikendom. "Poput večine stvari", napisala je ta majka u časopisu Parents, "televizija nije ni sasvim dobra ni sasvim loša. Ne morate je ubiti; samo je pripitomite."
Sa stajališta obogaćivanja razvoja djece, kod televizije se u biti radi o vremenu: kao što se preporučuje da naše dnevne namirnice uključuju samo male količine šećera, masti, mesa i mliječnih proizvoda kao dopunu ishrani od voća, povrća i žitarica, mi vidimo televiziju kao "začin" koji se u malim količinama treba dodati zdravoj ishrani mentalno i fizički aktivnijih zanimanja. Malo pasivne zabave neće naškoditi djetetu (ili odraslom) i može umanjiti stres. Ali najtipičniji osnovnoškolci koji gledaju televiziju svaku večer i svaku subotu, satima bez prekida, dobivaju mentalni ekvivalent ishrane prezasićene šećerom i mastima koja vezuje imaginaciju, guši um i teži biti popraćena gojaznošću, apatijom i manjkavostima u pismenosti. Četiri sata dnevno provedena u pasivnoj razonodi su četiri sata koja nisu posvećena aktivnijim, energičnijim bavljenjima: to je jednostavna računica.