Odgoj i preodgoj

Odgajanom djetetu, pretpostavimo, želimo "samo najbolje".
Što bi to moglo biti?
U društvenom smislu imamo načelnu dilemu: usmjeravati dijete prema univerzalnim (prirodnim? logičkim?) vrijednostima - vjerojatno kulturi i humanizmu - ili ga usmjeravati prema društvenim vrijednostima - materijalizmu i hedonizmu.
U prvom slučaju, univerzalnost ideja će mu otvoriti um prema spoznajama i duhovnom razvitku; istodobno, društvo će ga obilježavati i odbacivati proporcionalno uspjehu odgoja (već u školi će postati "štreber", a kasnije frustriran kao većina velikana zapadnog duha).
U drugom slučaju, imovinsko razmetanje determinirati će društveni krug koji će biti daleko od "kulture" (već takve ljude nazivamo "jednostavnima" tj. "primitivnima"); cilj će opravdavati sredstvo, što će dovesti do gubitka empatije i morala, ali zato do dobitka na imovinskoj razini koja će izazivati zavist i simpatije većine - popularnost je proporcionalna prepoznatljivosti upotrebljenih društvenih znakova (novac, kuće...).

Što će odabrati nastavnik, a što roditelj?
Roditelja je jednostavnije očitati; njegova informiranost o ovom pitanju svodi se na osobno iskustvo i minimum informacija koje su - najčešće u iskrivljenom obliku - pronašle njega, a ne on njih. Freud će stoga konstatirati kako roditelji jednostavno ukopiravaju matricu svojeg Superega (Nad-ja) u Superego djeteta prenoseći mu jednostavno vlastite vrijednosne modele. Prema teoriji transakcijske analize, svatko od nas ne programiran tzv. dozvolama i zabranama prema određenom "životnom scenariju". Eric Berne (E. Berne, 1989.) pronalazi obrasce životnih scenarija u bajkama i mitovima (ili obratno - bajke i mitovi su načinjeni prema obrascima tipologija življenja), pa tako prepoznaje Sizifa koji nikad ne dovršava započeto, Crvenkapicu koju treba spašavati, Trnoružicu koja "prespava" svoj život čekajući princa da ju pokrene, Ikara koji si zadaje previsoke životne ciljeve u kojima će "izgoriti", Prometeja koji se žrtvuje za druge (po mogućnosti naglašavajući im to), itd.
Scenarij će najčešće roditelji upisati u dijete posve nesvjesno (neintencionalni odgoj), rečenicama kao što su: "još si premlad da piješ!" (to znači da samo odrasli i jaki piju; što prije počneš piti prije ćeš biti velik i jak), ili recimo: "samo ti završi faks, zaposli se i oženi se/udaj se, sve drugo nije važno (ovdje se ugrađuje ograničeni vijek življenja - nakon škole, posla i obitelji život prestaje te se preživljava gledanjem tuđih života u tabloidima i sapunicama; čest scenarij). Dijete će odživiti dobijeni životni scenarij ili razviti njegovu opoziciju kroz averziju na ulogu koju je dobilo. U oba slučaja, slobode izbora nema.

Od nastavnika se, međutim očekuje drugačija informiranost; njegovo obrazovanje bi trebalo osigurati da ne polazi od vlastitog iskustva već od statističke većine; a i informacije mu ne bi smjele dolaziti nasumično, već organizirane u određene sustave. Tako njegov odabir tehnika za modeliranje odgajanika mora biti planski smišljen, posebno vodeći računa da se uz školski odgoj istovremeno dešava i obiteljski i društveni odgoj. Školski odgoj bi tako postao korektiv utjecajima kojima je dijete izloženo. Nastavnik je istovremeno i "kipar" i "vrtlar"; odnosi se podešavaju već prema čimbenicima iz okolice.
Međutim, eksperimentalna psihologija pokazuje kako određeni poremećaji u percipiranju i ponašanju nisu iznimke već pravila. Problem nastaje ako se zapitamo: ima li nastavnik slobodu izbora nadvladati vlastite životne scenarije i ukopirane vrijednosne matrice? Još je Konfucije rekao da soba koja ne zna vladati sobom ne može vladati drugima.