Gdje mi roditelji grijesimo

Često ćete sresti učenike ili odrasle osobe koji izražavaju otpor, nepovjerenje, pa i neprijateljstvo prema svakom autoritetu (nastavniku, direktoru, šefu...). Podaci će vam pokazati da je ta osoba u djetinjstvu imala negativna iskustva sa roditeljima kao nosiocima autoriteta, tako da se osjećanja nesvjesno prenose na sve autoritete. Taj negativan prenos (a postoji i pozitivan) može se manifestovati i prema ostalim članovima kolektiva (razreda). Ljubomora na braću i sestre prenosi se na druge članove kolektiva jer će misliti da nastavnik više pažnje njima posvećuje. Ako je neka osoba bila razmažena, u centru pažnje u porodici - isti takav odnos očekivaće i u kolektivu. Budući da tu neurotičnu potrebu ne može zadovoljiti u zdravom kolektivu, ona će reagovati agresivno, ili depresivno.
Neki roditelji smatraju da čine dobro pokušavajući da isplaniraju život djeteta do najsitnijih detalja, pa i igru i vrijeme odmora. Ne samo da tako kod djeteta guše stvaranje sopstvene inicijative, samostalnosti i odgovornosti koje su djetetu neophodne nego mu nameću stil života koji uglavnom ne odgovara ni dječijem temperamentu ni njegovim potrebama.
Roditelji bi željeli da to poslušno, potčinjeno, "model" dijete istovremeno bude snalažljivo, spontano, hrabro, da zna da se nametne.
Ovakvi autoritativni roditelji, koji previše zahtijevaju, na izvjestan način su nervozni roditelji. To što nameću tako striktno određen način ponašanja, u stvari je želja da se izbjegnu brige, problemi, nerazumijevanje, sumnje i svakodnevne dileme svih - šta dozvoliti a šta zabraniti. Najčešće "brižna" majka nametne "strogom" tati ulogu sudije umjesto prave očinske uloge, i iz tog različitog pristupa vaspitanju rađaju se kasnije mnogi problemi.
Roditelji koji mnogo zahtijevaju često se sreću, ali je vrlo rijetko da sebe smatraju takvima. Žale se na neposlušnost djeteta, na ljenost, na laži, na dječiji otpor i "neće ništa da radi", mada sami kažu: "Pa od njih se ništa ne zahtijeva". Smatraju da ne zahtijevaju ništa pretjerano zbog toga što najveći broj svojih zahtjeva smatraju sasvim normalnim i uobičajenim.
Ambicioznost se manifestuje u vidu pretjeranih zahtjeva - izričito izvršavanje naredbi, želja, potpuna perfekcija, brzina, ponašanje koje ne odgovara mogućnostima i dobi djeteta. Svo slobodno vrijeme biće tako ispunjeno i isplanirano. Dijete ne može da se prepusti sebi, "da ljenčari i stiče loše navike, da se igra na ulici gdje ima mnogo loše djece, neće praviti buku i tako ometati susjede". Sa svih strana postavljene su ograde koje mu ograničavaju slobodu, samostalnost u organizovanju slobodnog vremena, igre i istraživanja.